Pre pada Gvozdene zavese, sve zemlje Srednje i Istočne Evrope (SIE) imale su državne ekonomije u kojima je država u velikoj meri subvencionisala industriju. Početkom procesa proširenja, EU je želela da osigura da vlade zemalja kandidata neće privlačiti strane investicije davanjem raznih oblika državne pomoći. Odredbe kojima su zemlje kandidati bile u obavezi da prilagode domaće zakonodavstvo standardima EU već su bile sadržane u Evropskim sporazumima sa zemljama kandidatima.
U ovom pogledu, važno je razlikovati "postojeće državne pomoći" i "nove pomoći". Aneks IV Sporazuma o pristupanju pravi jasnu razliku između ove dve vrste pomoći. Postojeća pomoć je prihvatljiva, ali Komisija zadržava pravo da predloži određene izmene.
Još jedan važan izazov za nove članice bilo je uspostavljanje centralnog organa za nadzor sistema državne pomoći.
Pregovori o politici konkurencije (uključujući mere državne pomoći) završeni su krajem 2001. godine sa Estonijom, Letonijom, Litvanijom i Slovenijom. Ove četiri zemlje nisu tražile nikakav tranzicioni aranžman. Pregovori sa ostalih šest zemalja kandidata (Kipar, Češka Republika, Mađarska, Malta, Poljska i Slovačka) završeni su 2002. godine uz određene tranzicione aranžmane, koji su se prevashodno odnosili na planove fiskalne pomoći za privlačenje stranih investicija i mera za oporavak slabih industrija čelika u ovim zemljama (za pregled svih tranzicionih mera, pogledati GD za konkurenciju - Janne Kenkenen: "Uspešno okončani pristupni pregovori" (u: Izveštaj o politici konkurencije, izdanje: proleće 2003, str. 24-28).