Projekat podržali
Sponzori mreže
|
 Jači od javnosti, hrvatska iskustva sa pristupom informacijama
|
|
|
|
Objavljeno : 20.02.2017. |
 |
 |
 |
|
|
| |
 Funkcionira li sustav osiguravanja prava javnosti da zna? Prije točno tri godine tražili smo informacije o poslovanju Hrvatskog nogometnog saveza, i nismo ih dobili. Pre točno dvije godine tražili smo omogućivanje pristupa novinara radu Kulturnih vijeća, a njihove se sjednice i dalje odvijaju iza zatvorenih vrata. Borba za objavljivanje ugovora sa Spectrumom trajala je pune dvije i pol godine. Ovi i slični primjeri pokazuju da se elita grčevito bori kako bi sfera njezinih interesa ostala zaštićena od uvida javnosti.
Autor: Toni Gabrić, hrvatski novinar i suosnivač Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. Tekst je preuzet sa portala H-Alter.
Slučaj prvi: petnaestog siječnja 2017. navršene su tri godine otkad smo, s H-Altera, priupitali nekoliko stvari Hrvatski nogometni savez, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama.Tražili smo na uvid sponzorski ugovor HNS-a s Agrokorom kojim je Todorićev mastodont postao glavni sponzor hrvatske nogometne reprezentacije uoči Svijetskog prvenstva, kao i sponzorske ugovore s nekim drugim tvrtkama, informacije o prihodima od države, financijske izvještaje, zapisnike sa sastanaka Izvršnog odbora itd.
Tri godine koje su otada prošle bile su za HNS neobično burne: otkrivene su korupcijske afere u kojima je zaglibila Svjetska nogometna federacija čiji je HNS sastavni dio, a HDZ je, čini se, počeo uskraćivati njegovu vodstvu i igračima u sjeni bezuvjetnu političku podršku za vlastite marifetluke, između ostaloga i one koji su bili predmet naših zahtjeva za pristup informacijama.
Informacije koje smo tražili od HNS-a čekamo već četvrtu godinu, međutim naši zahtjevi nikada nisu bili s meritornog mjesta odbačeni kao neosnovani ili besmisleni.
Povjerenica za pristup informacijama Anamarija Musa smatra da je HNS tijelo javne vlasti i da je kao takvo obavezno pružiti onu razinu vlastite otvorenosti koju od njega traži Zakon o pravu na pristup informacijama. Kako se HNS uporno oglušivao na njezine naloge da riješi naše zahtjeve za pristup informacijama, podnijela je protiv njega, kao i protiv predsednika Davora Šukera, prekršajnu prijavu.
Prekršajni sud u Zagrebu riješio je predmet u korist nogometne organizacije i njezina šefa. Potom je, u rujnu 2015, Visoki prekršajni sud potvrdio "oslobađajuće" prvostupanjsko rješenje u odnosu na Šukera, ali je predmet u dijelu koji se odnosi na HNS vratio prvostupanjskom Prekršajnom sudu na ponovno provođenje postupka. Otada pa do danas, ništa se nova nije desilo po pitanju otvaranja pukotine u HNS-ovu informacijskom bunkeru.
Slučaj drugi: desetog siječnja 2017. navršilo se dvije godine otkad smo, s H-Altera, zatražili od povjerenice za informiranje da upotrijebi svoje zakonske ovlasti kako bi omogućila pristup javnosti radu Kulturnih vijeća koja djeluju pri Ministarstvu kulture. Zakon o pravu na pristup informacijama, naime, propisuje obavezu tijela javne vlasti da informiraju javnost o dnevnom redu sjednica svojih službenih tijela i vremenu njihova održavanja, načinu rada i mogućnostima neposrednog uvida u njihov rad.
Kulturna vijeća na državnoj, kao niti na većini lokalnih razina nikada nisu uvažavala tu odredbu ZPPI-ja, kao niti odredbu Zakona o kulturnim vijećima po kojoj je "rad vijeća javan". S druge strane, proces donošenja ključnih odluka u kulturi u kojima bi trebala sudjelovati Kulturna vijeća – od financiranja javnih potreba do donošenja zakona i strateških dokumenata – od formiranja prvih Kulturnih vijeća 2004. godine, pa do današnjeg dana, bio je i ostao obavijen velom tajne, opterećen sumnjičenjima za različita pogodovanja, evidentnim sukobima interesa, brojnim opravdanim ili neopravdanim nezadovoljstvima, mutnim odnosima između članova Kulturnih vijeća i ministara kulture.
U jednom prethodnom dokumentu iz 2014. godine Anamarija Musa napisala je da bi, „u trenutku kada Ministarstvo kulture utvrdi termine rada kulturnih vijeća“ tu informaciju "trebalo učiniti dostupnom na internetskoj stranici kako bi se novinari mogli prijaviti za praćenje rada kulturnih vijeća te na taj način osigurati javnost rada". U dopisu istodobno upućenom Ministarstvu kulture, objasnila je njihovim čelnicima da su "obavezni (…) osigurati javnost rada svojih službenih tijela na način kako je propisano" Zakonom o pravu na pristup informacijama.
Suprotan stav Ministarstva o pristupačnosti praćenja rada njegovih savjetodavnih tijela u nekoliko je navrata bio pismeno izložen povjerenici, i može se sumirati s nekoliko citata: da su kulturna vijeća "neovisna stručna tijela čije sjednice obično dogovaraju članovi vijeća neovisno o Ministarstvu kulture i na čiji rad MK osim administrativne podrške ne može utjecati", odnosno da se, po viđenju Ministarstva, "Zakon o pravu na pristup informacijama ne odnosi na kulturna vijeća".
Takvi odgovori očito nisu zadovoljili povjerenicu, pa je još 2015. godine pokrenula postupak nadzora nad primjenom ZPPI-ja u Ministarstvu kulture, koji međutim do današnjeg dana nije okončan.
Jačanje transparentnosti rada Kulturnih vijeća bilo je predviđeno Akcijskim planom Partnerstva za otvorenu vlast koji je SDP/HNS-ova vlada usvojila za razdoblje 2014. – 2016. godine. Cilj je bio uspostavljanje mehanizama za upravljanje sukobom interesa u njima, za što je javnost njihova rada bitna pretpostavka. Pokazatelji provedbe ove mjere trebali su biti - objavljeni zapisnici vijeća i osigurana primjena mehanizama upravljanja sukobom interesa.
U Neovisnom izvještaju o napretku Hrvatske u pogledu transparentnosti vlasti koji je bio objavljen početkom 2016. godine ocijenjeno je da je na tom planu postignut tek "djelomičan" napredak, što bi približno odgovaralo ocjeni "dovoljan". U izjavi nezavisnoj istraživačici za potrebe toga istraživanja, tadašnji predstavnik Ministarstva kulture, publicist Boris Postnikov dosjetljivo je branio opstrukciju javnosti rada vijeća tvrdnjom kako "otvaranje sjednica (vijeća) ne bi automatski značilo transparentnost, nego bi prisililo one koji krše pravila da rade u većoj tajnosti", dakle ne bi imalo smisla da im otežavamo posao.
Kako god bilo, zapisnici vijeća i dalje se ne objavljuju, novinarima nije dopušten pristup njihovim sjednicama, mjere Partnerstva za otvorenu vlast se ne provode, sazivi vijeća prolaze kroz različite idejno-političke registre, a rezultati natječaja za javne potrebe u kulturi i dalje izazivaju čuđenje i sumnjičenja.
Što znači dugotrajnost ovakvih procesa za otvaranje tijela vlasti javnom nadzoru? Prvo, pokazuje da se elita (nogometna, kulturna, privredna, politička, akademska, svejedno) grčevito bori da sfera njezinih materijalnih (i/ili političkih) interesa ostane zaštićena od uvida javnosti. Drugo, pokazuje da sustav svojom sporošću omogućava da joj borba bude uspješna – a sustav je, ne zaboravimo, kreacija zainteresiranih pripadnika te iste elite. Treće, pokazuje da institucija Povjerenika za informiranje – koliko god Anamarija Musa i njezin tim stručno i odgovorno obavljali taj posao – i dalje ne raspolaže kapacitetima za uspješniji rad.
Iz analize gore opisanog slučaja Hrvatskog nogometnog saveza vidi se s kakvim se sve problemima suočava povjerenica: iz presude Visokog upravnog suda se čita kako prekršajna tužba protiv Davora Šukera nije "pala" zato što bi, s pravnog stanovišta, bila neutemeljena ili loše sročena, već zato što povjerenica nema na raspolaganju službenog dostavljača koji bi bivšoj Realovoj devetki na zakonom propisan način uručio obavijest o namjeri podnošenja optužnog prijedloga, "a djelatnik Hrvatske pošte ne može preuzeti ulogu dostavljača iz čl. 148. st. 4..."(!!!).
Četvrto, dugotrajnost ovih procesa pokazuje da je sustav ostvarivanja prava na pristup informacijama još daleko od toga da bude primjeren logici novinarske profesije koja zahtijeva dobivanje informacija prije no što se one upljesnive, uključujući i dokumente koji potencijalno mogu kompromitirati njihove donositelje i potpisnike. Peto, pokazuje da je čitav sustav osiguravanja prava na pristup informacijama još jako daleko od one razine proaktivnosti koju uporno zahtijeva povjerenica za informiranje: "Pravo na pristup informacijama, kao i ponovna uporaba informacija ostvaruje se u 21. stoljeću primarno putem objave informacija u strojno čitljivim oblicima i na lako pretraživ način na internetskim stranicama tijela javne vlasti svih razina. Podredno, korisnici imaju pravo tražiti informacije putem zahtjeva".
Iz povjereničina izvještaja za 2015. godinu, a to je njezin posljednji izvještaj podnesen Hrvatskom saboru, proizlazi da su kapaciteti njezina tima, premda veći nego prethodnih godina, još uvijek premali za omogućavanje punog provođenja svih segmenata Zakona o pravu na pristup informacijama: "Ukoliko se razmotri ukupan broj zaprimljenih žalbi tijekom 2015. godine (624) u odnosu na ukupan broj riješenih predmeta (526), što iznosi 84,29%, vidljivo je da je Ured povećao efikasnost u odnosu na apsolutan broj riješenih predmeta, ali u postojećim okolnostima nije bio u stanju riješiti sve žalbene predmete, što je najvećim dijelom uvjetovano činjenicom da su rješavatelji predmeta bili angažirani i na drugim poslovima u Uredu".
Prema riječima Anamarije Musa, "prostor za jačanje kapaciteta Povjerenika za informiranje postoji osobito u dijelu žalbenih postupaka, ponovne uporabe informacija, praćenja i promicanja te općih poslova zapošljavanjem najmanje četiri službenika u dvogodišnjem razdoblju, kao i u osiguravanju većeg uredskog prostora te boljih uvjeta rada".
Dugotrajnost ovih procesa pokazuje da je sustav ostvarivanja prava na pristup informacijama još daleko od toga da bude primjeren logici novinarske profesije koja zahtijeva dobivanje informacija prije no što se one upljesnive, uključujući i dokumente koji potencijalno mogu kompromitirati njihove donositelje i potpisnike.
Opća je ocjena povjerenice za informiranje da se stanje u pogledu transparentnosti i otvorenosti tijela javne vlasti u Hrvatskoj postepeno poboljšava, ali ukupna razina transparentnosti i otvorenosti još nije zadovoljavajuća. Osobito su značajna odstupanja uočena na razini lokalne i područne (regionalne) samouprave, dijela pravnih osoba s javnim ovlastima te trgovačkih društava u većinskom javnom vlasništvu.
Prema riječima Anamarije Musa, na svim razinama i u svim skupinama tijela vlasti uočene su nepravilnosti u postupanju sa zahtjevima građana, osobito u pogledu poštivanja rokova i načina odlučivanja o zahtjevima.
Prilično alarmantno zvuči činjenica da je u 2015. godini na svakih deset zakonitih rješenja o zahtjevima građana dolazilo preko 17 nezakonitih, što je bilo pogoršanje u odnosu na 2014. godinu kada je taj odnos bio 10 naspram 12. Posebno zabrinjavajućim povjerenica smatra učestalo ignoriranje zahtjeva građana za pristup informacijama, s obzirom da joj se dvije trećine žalbi upućuje upravo iz toga razloga. Ipak, najkritičnijim elementom provođenja Zakona u 2015. povjerenica je smatrala izrazito slabu provedbu savjetovanja s javnošću u postupcima donošenja propisa, što je najprisutnije na lokalnim razinama i od strane ustanova i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima.
"Građani imaju pravo sudjelovanja u donošenju propisa i dokumenata kojima se utječe na njihova prava i interese. Ostvarivanje navedenih prava mora biti omogućeno od strane tijela javne vlasti kao neizostavan dio rada i postupanja javne uprave, kao temeljna vrijednost i usmjerenje kojim javna vlast svih razina đeluje u društvu, ostvarujući zadatke u javnom interesu", navedeno je u izvještaju povjerenice.
Javnost rada tijela javne vlasti ostvaruje se ponegdje na zadovoljavajući način, ali u nekim dijelovima izrazito podbacuje na način da ni lokalni vijećnici ne mogu doći u posjed informacija na temelju kojih bi trebali odlučivati, uglavnom zbog neprihvatljivog zadiranja političkih sukoba u redovito funkcioniranje institucija, navela je povjerenica.
Među značajnijim pobjedama povjerenice za informiranje, ali također i novinara i organizacija civilnog društva u borbi za transparentnost vlasti u 2016. godini možemo navesti iznuđivanje ugovora između Ministarstva gospodarstva RH i tvrtke Spectrum Geo Ltd. o seizmičkom istraživanju jadranskog podmorja – koji je prethodnih godina pobudio veliku pažnju i zabrinutost organizacija za zaštitu prirode i stanovnika priobalnih područja. Zahtjev za pristup tom ugovoru podnijeli smo Ministarstvu u rujnu 2013. godine, dakle postupak dobivanja tražene informacije trajao je dvije i pol godine.
Povjerenica je još u studenom 2015. riješila da javnost ima pravo dobiti na uvid te ugovore. Ministarstvo ju je potom tužilo Visokom upravnom sudu, međutim VUS je početkom 2016. u potpunosti potvrdio njezino rješenje i ugovori su morali biti objavljeni. Tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak branio je tajnost ugovora stavom da su sloboda poduzetništva i tržišne slobode zagarantirane Ustavom, i da bi trebale biti iznad demokracije, javnog interesa i prava građana na pristup informacijama:
"Temeljne slobode i prava čovjeka i građanina, uređene Ustavom, načelno su neograničene. Svako ograničenje tih sloboda i prava mora biti propisano zakonom, a što je u ovom slučaju i učinjeno člankom 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka koji se odnosi na poslovnu tajnu".
"Ustavna obveza države da se brine o gospodarskom razvitku zemlje kao dobar gospodarstvenik podrazumijeva upotrebu svih raspoloživih sredstava gospodarske diplomacije kojima potiče razvoj gospodarstva kako bi osnažila ekonomski rast".
"Načela pravne sigurnosti, pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti na štetu pojedinaca ne smiju se narušiti, neovisno o tome koliko je značajan javni ili opći interes".
Srećom po demokraciju, ovakvi stavovi na sudu ipak nisu prošli, čime je ustanovljena praksa za rješavanje sličnih zahtjeva za pristup informacijama ubuduće. Čelnicima tijela javne vlasti i privatnim poduzetnicima jasno je rečeno kako su njihovi međusobni ugovori sklopljeni u javnom interesu, te da će oni koje će ubuduće sklapati biti podložni uvidu (i propitivanju) te iste javnosti.
Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekt European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udrugde za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Evropske komisije.
Foto: h-alter.org
Povezani sadržaj
|
|
|
EurActiv Srbija
